Dana 26. rujna 2016. započinje naše putovanje. U ranim jutarnjim satima krenuli smo u Vukovar-grad heroj. Bila sam uzbuđena i jedva sam dočekala da ga napokon vidim uživo. Obilazili smo muzeje, slušali predavanja i upijali znanje. Prvi dan je prošao i jedva sam dočekala da svane zora kako bismo išli dalje po gradu. Nakon jedne neprospavane noći, spremila sam stvari i krenula u obilazak. Putem sam gledala razrušene kuće kako tužno stoje bez krova, obrasle raznim travama, izdubljene metcima. I danas, nakon toliko godina, ratne rane nisu zacijelile. I dalje se poznaju otisci kiše granata koji ti stišću srce, koji ti bodu dušu kao stotine oštrih noževa. Ovčara... Grobno mjesto mnogim dušama, grize te za srce i oči suzama puni svakoga tko čuje što se dogodilo te noći tim jadnim ljudima, a one koji su ju preživjeli, ne pitaj kroz što su sve prošli. Ali zato se i dalje na Vodotornju ponosno vijori hrvatska zastava, za koju su se borili naši očevi, naši djedovi i opet te zbog toga obuzima sreća, bar na tren. Jer znaš da živiš u slobodnoj zemlji, zemlji Hrvatskoj. Nek je laka zemlja onima koji su pali  boreći se za nju, našu zemlju, a slava i čast onima koji su i dalje tu, među nama. 

Ema Čmelješević, 8.a