Na prvi pogled Vukovar izgleda kao običan grad, ali što dublje ulazite u njega, njegovu povijest, što ga više promatrate vidite da je sve drugačije. Vidite da je Vukovar poseban. Svaka razrušena kuća, svaka udubina u zemlji, svaki pogled u prazno uplakanih majki koje još uvijek tragaju za svojim nestalim sinovima u sebi nose jednu tužnu, strašnu i duboku, istinu priču. Strah u ljudima koji su iz okupiranog Vukovara pobjegli tražeći sigurnije mjesto, krov nad glavom za sebe i svoju djecu, a pogotovo strah vojnika, branitelja i civila koji su stali na prvu crtu bojišnice polako osjećam i ja. Taj strah je neopisiv. Bježiš i ne znaš kada ćeš se vratiti. Bježiš i ne znaš hoćeš li ikada više vidjeti svoje prijatelje. Bježiš i nadaš sa da je tvoj otac još uvijek živ. Svako se jutro budiš uz zvuk pucnjave i granata i ideš leći uz zvuke jauka i dozivanja u pomoć. Nekada mi se činilo da je Vukovar samo jedna prošla priča, uspomena na rat, ali danas znam da je Vukovar mjesto gdje borbe i dalje traju. Borbe u nama samima, sjećanja koja naviru, noćne more koje se svaku noć iznova vraćaju. Borbe koje nikada ne prestaju. I baš sam zato sigurna da je Vukovar poseban. On se svim silama borio da se oslobodi od srpske vojske, da ne klupicama u parku ponovno sjede društva koja će svoja imena urezati u kore starih hrastova, borio se da bi igralištima ponovno odjekivao dječji smijeh. Borio se za slobodu. Zbog hrabrosti Vukovara danas živim sretno i mirno. S prijateljima se nalazim na igralištima i upisujem svoje ime po klupicama. Nisam dovoljno hrabra da proživim rat, ali sam ponosna na njih što su proživjeli puno više od rata. Proživjeli su borbu za život.

           Foto-galerija